Moderne sušilice su u početku započele sa serijskim{0}}upravljanim fiksnim-sušarama. Sredinom 19. stoljeća upotreba tunelskih sušara obilježila je razvoj sušara od serijskog do kontinuiranog rada. Rotacione bubnjeve sušare su bolje postigle mešanje zrnatih materijala, poboljšavajući kapacitet i intenzitet sušenja. Neke industrije su razvile sušare s kontinuiranim radom prilagođene njihovim specifičnim zahtjevima, kao što su sušare s rotirajućim bubnjem u tekstilnoj i papirnoj industriji.
Početkom 20. stoljeća, sušare za raspršivanje su korištene u proizvodnji mliječnih proizvoda, pružajući moćan alat za-sušenje tečnih materijala velikih razmjera. Od 1940-ih, razvojem tehnologije fluidizacije, pojavili su se visoko{4}}intenzitet, visoko-proizvodni fluidizirani sloj i pneumatske sušare. U međuvremenu, sušenje zamrzavanjem, zračenje i dielektrične sušare pružile su nove metode za ispunjavanje specijalizovanih zahtjeva. Infracrvene i mikrotalasne sušare počele su da se razvijaju 1960-ih.
Postoji mnogo vrsta mehaničke opreme koja se koristi za operacije sušenja. Prema radnom pritisku, mogu se podijeliti na atmosferske i sušare sa smanjenim-pritiskom (vakum). Prema načinu rada mogu se klasificirati na serijske i kontinuirane. Prema mediju za sušenje, to mogu biti zrak, dimni plin ili drugi mediji za sušenje. Prema načinu kretanja (kretanje materijala i protok medija za sušenje), oni mogu biti istosmjerni, protivstrujni, protivstrujni ili poprečni-.
Sušare se prema radnom pritisku dijele na atmosferske i vakuumske. Rad pod vakuumom može smanjiti parcijalni pritisak vlažne pare u prostoru, ubrzati proces sušenja, sniziti tačku ključanja vlage i temperaturu sušenja materijala i spriječiti lako izlazak pare. Stoga su vakuumske sušare pogodne za sušenje toplo-osetljivih, lako oksidirajućih, eksplozivnih i toksičnih materijala, kao i za slučajeve kada je potrebno povratiti paru vlage.
